The following text is not a historical study. It is a retelling of the witness’s life story based on the memories recorded in the interview. The story was processed by external collaborators of the Memory of Nations. In some cases, the short biography draws on documents made available by the Security Forces Archives, State District Archives, National Archives, or other institutions. These are used merely to complement the witness’s testimony. The referenced pages of such files are saved in the Documents section.

If you have objections or additions to the text, please contact the chief editor of the Memory of Nations. (michal.smid@ustrcr.cz)

Silvio Lazarić (* 1927  )

Preveslao sam Jadran da ne završim u rudniku

  • rođen 1927 godine

  • nakon škole sa 14 godina počinje raditi

  • odlazi u partizane

  • nakon rata nezadovoljan je svojim životom

  • bježi u Kanadu gdje je razvio veliki obiteljski posao

Silvio Lazarić

 

Silvio Lazarić, rođen 21.04.1927. u Medulinu. Otac je bio ribar. Nakon očeve smrti u I. svjetskom ratu majka ostaje sama sa troje djece.

U doba Italije prezime im je promijenjeno u Lazari. Nisu često išli u crkvu,  a kod kuće su govorili talijanski. Kod kuće je bilo pravilo da nema politike jer fašisti ne daju mira onima koji se bave politikom. Sa bratom i sestrom ide u pulčku školu u Medulinu a kasnije se zapošljava u Valelungi u Puli (proizvodnja mina, torpeda). Imao je 14 i pol godina.

Odveli su ih do Vodica kraj Rijeke na rad. Čuvali su ih puškama, davali su im slabu hranu, bili su puni ušiju, spavali su na sijenu i štalama. Krajem II. svjetskog rata majka ih uz pomoć Crvenog križa krijumčari vlakom da ih spasi. Na ulazu u Pulu došlo je do zračne uzbune pa su morali pobjeći da se spase. Pred Medulinom naišli su na Mongole( Kineze). Mama im je dala komad kruha pa su ih pustili da prođu.

Silvio odlazi biciklom u partizane iz Medulina do Ušićevih dvora, spavali su na Učki deset dana, bila je zima a do Gorskog kotara išli su bez tople odjeće. Vatru su koristili za sušenje odjeće. Cijelu zimu su proveli na otvorenom. Završio u Gorskom kotaru gdje je uvidio da nema jednakosti. Postojale su tri različite kuhinje (za oficire, podoficire i za obične vojnike). Bepo prijatelj ga je nagovorio da se priključi 10. Istarskoj brigadi što je i učinio. Nije sudjelovao u borbama bio je pripadnik u artiljeriji )

 

Odlazi u Maribor, Slovenia. 1947 odlazi kući gdje su ga svi čekali. Zaposlio se na ribljoj tržnici gdje su on i prijatelj uzimali zaplijenjenu ribu od talijanskih ribara te ju prodavali. Najbolju ribu bi davao majci da ju prodaje.

Kasnije prelazi raditi u brodogradilište „Uljanik“ u Puli pa u „3 Maj“ u Rijeci. Radi na projektima u brodogradilištima. Nezadovoljan životom 1951 bježi sa kolegama malim brodićem preko Jadranskog mora u Italiju. Putovali su dva dana i noći, nevrijeme ih je uhvatilo i bili su jako iscrpljeni kada su ih spasili talijanski ribari. Odveli su ih u Bolognu u policiju pa u zatvor sa kradljivcima bicikala. Slijedeće dvije godine proveo je u zatvoru pokraj Rima sa ustašama, četnicima i njemačkim vojnicima.

Razmišljao je o odlasku ali kod odabira države u koju bi htio otići bio je oprezan. (Švedska, Kanada ili Australija). Razmišljao je da je Švedska preblizu Rusiji, Australija mu je predaleko pa se odlučio za Kanadu. Američkim vojnim brodom odlazi u Kanadu. Nakon 5 dana plovidbe iskrcao se u Halifaxu. Putovao je vlakom dva dana do sjevernog dijela zemlje gdje dolaze u kamp za sječu drva. Tu je mogao raditi samo zimi. Sprijateljio se sa Slovencem te su skupa otišli u Toronto(stan su plaćali 5$ na tjedan, pivo je bilo 10 centi. Prvi put je tamo otišao u kino, jeo hot dog u oui coca-colu. Odlazio je često u jedan bugarski restoran gdje su zalazili naši ljudi.U novoj domovini postaje majstor za popravljanje mašinica za šišanje. Od tog zanata  razvio je veliki obiteljski posao u kojem i danas sudjeluje sa svojim sinovima.

 

© Všechna práva vycházejí z práv projektu: Iron Curtain Stories

  • Witness story in project Iron Curtain Stories (Igor Jovanović)