Milan Sirotić

* 1925

  • “I onda smo nastavili put, ne znamo kuda, samo su nam rekli da idemo na rad u Njemačku. Kako smo znali da smo negdje preko granice, vidjelo se po telefonskim stupovima, jer su kod njih puno viši. Do Mathausena smo putovali četiri, pet dana. Više se vagon nije otvorio, znate kako je to bilo. Tu je smrdilo, tu su bile potrebe. Četrdeset ljudi u vagonu od stoke, samo mali prozor za pogledati vani. Otvorili su nas na maloj stanici na kojoj je pisalo Mathausen. Tu su nas dočekali s psima – Raus, raus, loss! – postrojili su nas devetsto, a sa strane su bili civili, koji su isto putovali. Bila je jedna grupa Hitlerove omladine – Banditen! – vikali su nam, e sad smo razumjeli gdje i kamo idemo – Banditen! – i pljuju nas. Vode oni nas pješke tri kilometara, usput je tekla voda od kiše uz cestu. Jedan Slovenac pita stražara – Jel bi mogao uzeti malo vode? – Ja ja! – reče mu stražar, no ovaj odozada ga je ustrijelio... Ovaj odozada ga je streljao, samo je pao s glavom dole u kanal...Nitko nije pitao ništa... Sad smo tek vidjeli kamo gremo.”

  • "Po noći su budili, sveke noći, budili, vani, na vratima je čekao jedan s karabačem, znate šta je to? Bič. I ko je bio mali još se i spasio ali ko je bio velik, je bija jedan samnom, gore iz Lupoglava, je bio kuhar u onom talijanskom logoru, on ih je dobio, jer oni su tukli bez veze. Tko ih je uhvatio ih je uhvatio. Ako nisi napravio krevet onda te čekalo 25 batina sa karabačom, a onda si imao još jedan ovakav stolić, tronožac, onda je trebalo primiti za noge, skakati i čučati, sve po kazni. Krevet je bio dvospratni ali širok 60 cm, dva gori, dva doli, znači, za dvoje 60 centimetri, možda nije bilo kilo slame, jedna punjava od doli, druga od zgora, to je smrdilo, ta slama je bila kao da je sameljena. Preko noći su nas odveli na kupanje po dva tri, udaljeno dvesto, tristo metara, a kupatilo se nalazilo pored krematorija. Vodili su nas gole tamo i gole nazad. Kad smo se kupali puštali su ili toplu ili hladnu vodu, ili je pekla ili je bila hladna, naizmjenice. Kad smo išli na tuširanje išli smo brzo, a kad smo se vraćali polako, da se zledimo, znam da kad sam prošao rukom po ramenu, već mi se led bio uhvatio. To je bilo svake druge, treće noći, međutim, jednom, nakon 40 dana nakon karantene došli su u logor gestapovci, i sve nas maloljetne, ne samo nas iz Buzeta, nego sve, i Slovence, sve između 18 i 20 godina su nas obrijali, i nam dali naše odijelo, donesli one vreće što su ostavili, dali naše odijelo, i su rekli ovako, prevodilac je bio Slovenac – Idete na rad u fabriku, nikome na svijetu da ne pričate gdje ste bili, šta ste radili ni kako vam je bilo."

  • "Jednom prilikom, po noći, uvijek govorim u Guzenu, bila je uzbuna, nestalo je svjetla, samo su se čuli ssovci, pored žice koja je išla između baraka da ne kontaktiramo. Čuli su se pucnjevi, mi smo gledali kroz prozor, jednoga koji je bio na žici vjerojatno samo da si skrati muke. Na tri, četiri metra od nas. Pao je snijeg, prekrio ga je, rastopio se i još je bio tamo. Kad se snijeg rastopio, onda su ga skinuli."

  • Full recordings
  • 1

    Pula, 10.03.2007

    ()
    duration: 
    media recorded in project Testimonies of Istrian survivors
Full recordings are available only for logged users.

Uskoro smo shvatili gdje nas vode

P1180176.JPG (historic)
Milan Sirotić
photo: Milan Sirotić

Sirotić Milan rođen je 8.6. 1925. u selu Šćulci u općini Buzet, sjeverna Istra. Završio je 5 razreda osnovne talijanske škole. U djetinjstvu pomaže roditeljima u poljoprivredi. Prije pada Italije 15. kolovoza 1943. karabinjeri ga odvode pod sumnjom da simpatizira antifašistički pokret, preko Kopra dolazi u talijanski logor Cairo Montenote u Savoi. Talijani ih ispituju ali ih ne maltretiraju. Nakon što je Italija kapitulirala Njemci ih odvode u Mauthausen. Rečeno im je da idu na rad u Njemačku. Prilikom dolaska na stanicu dočekuje ih Hitlerova mladež te ih vrijeđaju i pljuju. Na putu do logora svjedoči prvom ubojstvu zatvorenika. U logoru ih svakodnevno tuku i maltretiraju. Sjeća se noćnog tuširanja hladnom vodom usred zime. Svjedok je mnogih maltretiranja i ubijanja. Svakodnevno prolazi pored krematorija svjestan što se tamo događa. Jedan od najpotresnijih događaja kojem je prisustvovao bio je kada je vidio kako se jedan od logoraša baca na električnu ogradu, gdje njegovo tijelo ostaje smrznuto prekriveno snijegom do proljeća. Odlazi na rad u Linz u tvornicu automobila, gdje ostaje do kraja rata. Preživljava nekoliko bombardiranja saveznika. Krajem travnja 1945. oslobađaju ga Amerikanci i prvim transportom vraća se kući. Nakon rata dugo se oporavlja te do mirovine radi u policiji.