Nerina Rakić

* 1928

  • “To je bilo.. da, da.. kako se reče. sve na jedanput je došlo, nismo tu vidjeli neku veliku razliku, jer mi tu u Istri, mi u Valdebeku nismo imali… jedan dan su došli jedna velika grupa Nijemci, u Valdebeku. Sa šefovima, ne sami. I su bili Talijani. I neki Talijani prije nego ih ubiju su se predali. Su išli s Talijanima. Oni su došli tamo, i u moje dvorište su bili, i onda su bili tih par Talijani, i onda kako ja i mama govorimo talijanski on čuje da govorimo talijanski.. i taj Talijan se zaustavi “Čujte ja bih molio vas ili vašu mamu, familiju, ako bi mu mogli dati adresu našu da bi njegov mama mogla pisati. Da Nijemci daju, nešto da… Je rekla mama “da, zašto da ne”. I smo mu dali i onda je par puta. On je bio iz Trenta. I onda je on jedno par puta dobio pismo. I došao si uzeti, kod nas. I onda se vidi da su ga mijenjali, ča iz Pule. Oni su bili tu, gdje je to igralište. Ja zovem to, tu je bija Mušolini. Tamo ispred je bio napisan jedan veliki “M” (smijeh) U kamenu. A od iza je bila neka muzika, sport, ne ča je bilo. I tamo su bili oni namješteni. Tamo je bila vojska, Onda su došli u Valdebek, da li su nešto čuli ili su došli kontrolirati s partizanima kako će biti i jedno i drugo. Naš brat je bio nešto bolestan, nije mogao ići nigdje. I onda ja, finija je rat, imala sam adresu od njih i pišem doma, mami, Ema se zavala, Ema Pedrotti. I ja pišem to pismo i mi je odgovorio on. Jer on me je poznao, znao je kako se zovem. Sam mislila da, će mama… Da zovem za vidjeti kako je uspjeli, da li je dobro, da li je doma došao živ. Je rekao da, da je samo jedan mjesec bio s partizanima, da je bio malo tamo dok su ga oni i da su ga pustili i išao je u Njemačku.”

  • „Da li je bilo kontakta s partizanima?” „Da, ja sam bila išla kod jedne žene uzeti robu. Kod mame iz tete, kako se zvala, ona famozna iz Pule, prodavala je maje i to je kasnije bila u partizanima. Tamo su me poslali, samo sam bila u Vintijanu, uzet tu robu njezinu i onda sam došla u Valdebek i onda sam dala… to su bili stariji, što su se bavili s tim di su bili partizani.“ – „A Vi ste znali da idete po robu za partizane?” „Da, da, da“. „A ki Vas je to poslao?” „Jedan od tih, iz komiteta.“ „A znači je bija i komitet znalo se ki su ti ljudi?” „Ali se nije vidjelo tko je. Poslije kad sam ja bila za zastave. Zastave su baš u toj kući… tamo je jedna murva, tako se sad zove i ulica murva, jer je tad bila murva. I tamo na tavanu je bila jedna soba u kojoj se šivalo. I mi smo šivali zastave. Meni su dali onu amerikanku, sve one zvijezde za lijepiti, šiti. (smijeh) S mašinama sve to smo radile. To sam imala 16 godina, ‘44. I smo bile par od njih, nismo došle sve skupa, jedna po jedna. Ja kad dođem dolje vidim tamo tri Nijemca. idem ja po mojim putem oni su me pogledali i ništa. Svejedno bi dolazili kao u nekakvu kontrolu, kao da su nešto čuli. Anche ako su govorili su Tedeški napravili, su puno i Talijani jer Tedeško ne zna di je ča, što je, ali oni su znali. Imao si više strah od fašisti jer oni to, njima je je to nepoznato. Fašisti su živjeli tu oni znaju. I tako išlo je to dobro, bilo je pet, šest od nas.”

  • “To je bilo 3. januar. Ujutro smo došli. Alarm. Tamo gori nije bilo šumica, za ići prema Monte Ghiru, nije bilo šumice. Tamo je bila mala šumica kod mlina, su bili takvi stablići. Sjećam se kad je došlo to, kako se reče, organizirano, čoviki šta su se bavili tim, ča su nas poznali i jedno i drugo. Su nam rekli da dođemo u deset sati da ste tamo jer da ćemo čekat jer da će doći bakuli… bakuli su bili policajci fašisti, u crnom su bili, da će doći kamioni po robu od toga mlina, od čega su ljudi živjeli, da će odnijeti. I sad su bili dori i jedni i drugi, šetalo se gori i doli, se čekalo da dođe momenat. Sad ko je počeo prvi, Vam kažem, šetali smo gore dole i bilo je puno. Sve na jedanput počnu govoriti “juriišš”. Već je bio jedan mrtav. Ja sam vidjela, tamo je bio ranjen moj dečko, on je dobio u nogu, bio je u bolnicu, i dva prsta, kasnije kad smo se vjenčali nije mogao nositi veticu. A znate šta su imali oni? Su nam pokazali da ako slučajno bude nešto, su bili imali one boce karburo, šta se ono stavlja unutra? Mi smo doma imali, nismo imali svijetlo, na Valdebeku, to bi se stavljalo ti prah, vodu unutra, kao jedan flaša od aluminija. To smo imali za gledati. To da će baciti jer nisu imali oružje i su mislili da možda neće. Stari moj, tri mrtva. Ne znam koliko ranjenih. Jedna žena, radila je samnom, starija je bila je u grlo, vikala e nešto. Taj moj dečko ča je bio vidim da ga blizu mene nose. Samo zemlju bi se vidjelo kako praši. Ja sam se ulovila i spustila sam se dolje, za ići u bar, dolje na željezničku stanicu. Po nekim stepenicama.. I tamo sam vidjela na jednom stolu od biljara je bio Lussi. Mrtav, Je bio visok taj čovjek. Moj muž, ti dečko su ga odvezli u bolnicu. „Tko ga je odvezao?” „Ne znam.“ “Amerikani ili naši?” „To društvo, naši šta su bili tamo. Ne, Amerikani se nisu petljali za to. “A tko je pucao, bakoli?” „Bakoli! Fašisti! Bilo je još fašista. „Znači u baru je ležao Lussi, i još?” „On sam. Jedan je bio ranjen, njega su odvezli prije, poslije je umro, Salgari. I Lino Mariani. Oni su umrli. Ja nisan vidjela, oni su bili ranjeni. Ja kad san čekala u bolnici na vrati što će mi reći za tog mog dečka, čekala je i žena je bila noseća. Od Salgarija. I tamo su joj rekli da je umro.”

  • Full recordings
  • 1

    Pula, 08.02.2015

    (audio)
    duration: 
    media recorded in project Testimonies of Istrian survivors
Full recordings are available only for logged users.

U tajnosti šivala američke zastave

Nerina  Rakić
Nerina Rakić
photo: Pamět Národa - Archiv

Nerina Rakić rođena je 16. travnja 1928. na Valdebeku u Puli. Završila je 5 razreda osnovne talijanske škole i 3 razreda Scuola di avviamento professionale. Otac joj je radio za vojsku (šivač), dok je majka bila domaćica. Za vrijeme talijanske i njemačke uprave nije spomenula nikakvu značajniju neugodnost. Istaknula je da na njezinu kućnu adresu nekoliko puta dolazila pošta za jednog talijanskog vojnika s kojem je i nakon rata poslala pismo da vidi kako je prošao kraj rata. Sa šesnaest godina dobila je zadatak da mora šiti američke zastave, a o dobivenom zadatku nije se pričalo uokolo. Istaknula je da su njezini doma podržavali antifašizam te da njezin otac i kasnije više volio čitati talijanskom, nego li na hrvatskom. Za vrijeme bombardiranja Pule nekoliko puta je bila u skloništu. Sjeća se da je Pula bila dosta porušena, pogotovo kod stare autobusne stanice, današnja Radićeva ulica, Kandlerova ulica. Istaknula je da su više bombardirali mjesta gdje se nalazila vojska i brodogradilište. Na Valdebeku nisu bombardirali, samo je jednom pala jedna granata koja je učinila veliku rupu. Kraj rata dočekali su ispred Arene očekujući dolazak partizana. No, dok su partizani ulazili u grad, 5. svibnja, još su se u gradu čule detonacije i pucnjava jer primirje nije bilo još potpisano. Ne sjeća se tko ih je zvao da idu na doček partizana ispred Arene kao niti odlazak partizana i dolazak Amerikanaca. Za vrijeme saveznika svaki je dan bila na demonstracijama. Bile su dvije grupe Talijani i drugi. Sjeća se da je došla žena (Maria Pasquinelli) iz Italije i ubila engleskog oficira.