Viktor Malinarić

* 1923

  • „U bolnici je bilo malo škakljivo… se dešavalo više puti sa, sa ranjenicima neočekivana smrt. Tako da su ponekada dolazili točno sa ceduljom soba broj ta i ta, ime i prezime i treba ga likvidirati i tako je bilo. Iz moje sobe su bila dvojica… su bila dvojica saš te i vid'ti zašto vam to pričam. Su bila dvojica. Jednoga znan da je bija tamo iz Slavonskog Broda, kako se zva ne znam, onaj drugi isto ne znam ime i tako. I… oni su… došli su unutra, ime taj i taj, da, taj, „Digni se“, a svi smo bili teško ranjeni, ali se mor'o dignuti. Digni se i lijepo ga uzeli i cirka, napamet, sto, sto, možda sto deset, stodvaj'st metara od nas, od naše barake do jedne prirodne jame koja je tamo bila u tom dvorištu, to je spadalo bolnici jer bolnica je te barake naše su bile sa ograđene okolo tako da je to spadalo bolnici. To je bila jedna prirodna jama, oni su zvali tamo gipsaona, ma to je vražja gipsaona bila. Oni su tamo bacali razne gipsove, zavoje, te sve te, te, te, bolničke stvari koje nisu bile moguće upotrebe su vozili, nosili žene u tu jamu, ne. E, u tu jamu se te naše ljude i ubijali. Došel do te jame i samo tak s pištoljem i poša nutri. I nikom niš.“ I: „To su Ustaše delali?“ „Da. I kažem ti, iz moje sobe su bili dva, za ostale ja sam čuo kad se pucalo, ali nisam…“

  • "One day, it was an afternoon, the head of the hospital came to my room, he was often there and he was one of us, our boss was for the partisans and he used to be Ustaša always in a uniform. Then he came and said “Malinarić Viktor”, “That’s me”, it was my turn. Yes, and he was there, there were two of them, he was there the boss and there was this one officer domobran in his uniform. And he said he was outside, he was not in his room, he was alone in the hallway, outside, taking a walk on his crutch. And the officer told me “Where is your room?” and I said “There”. And he said “let’s go to the room” and the three of us went in. So we came in the room and he said “where is your bed?” and I said “That’s my bed”. And then the officer said “please stand there” and he said “you have to leave us”, he said to the ustaša. “Ok”, he said, “I will”. And he left. After he left he said to me “Vittorio, I am zerman. I am zerman, don’t be afraid. I know what is happening but nothing will happen to you” and then we talked for awhile. I asked him how could he be a zerman? And he said “I am Maruca’s son” Maruca is my mother’s sister. And then he said: “Victor, we will keep an eye on you. No person can come near you. You are under a strict control of the SS Germany. No person can come near you but I could because I am wearing the uniform, I can. I will come again”

  • „…u bolnici šta su radili Ustaše. U bolnici noću kad je bilo spavanje… ranjen čovjek spava i noću i danju kako može. Ali noću su patrola, ustaška patrola je svaku noć bila, kad su dolazili u sobu, jer su već dolazili po sobama, i onda su išli tamo lepo gledati table, kako se zoveš i tako, da te lakše zove razumeš i došel k tebi „Gde si ranjen?“ I onda bi reko, al' tamo mu i piše al' svejedno on je pital. „Pa, ranjen sam u nogu, ranjen sam u rebra…“ „A, da vidim.“ I onda si mu pokaza šta sad, jel'? I onda on je uzeo onu svoje naoružanje šta je ima i onda da te je uboja, točno u ranu. Pa, jebenti, pa kako bišme“ 2.: „Pa to su bile rane stvarno.“ „Da. A ja sam kad sam ja, kad su mene amputirali nogu, ja sam imao… nekoliko kila sam ima pijeska gdje ona koža koja je natezala šta, ja se ne razumem u medicinu, gdje je ta koža natezana da bi s to, da bi pokrila ranu, valjda šta ja znam, valjda je onda tako bilo, taj, taj pijesak je to mene vukao, razumiješ, na kraj kreveta, mi je vuka kožu u stvari, ne, je to bilo zalijepljeno i to, i on je meni diga i kad je meni netko diga, to je zabolo, u, ima da te ubije.“ 2.: „Oni su znali kad će te zaboliti.“ „On je to namjerno radio. I tako to su mi te, te, te, stvari radili po bolnici Ustaše, da. A računa nije polaga nikome on. Jer kome, ne? Da, to je istina, da.“ I: „A kako je završija taj Stanko? Jel' se… znate možda kako je završio on?“ „Ne. Nikada ne znam, nikada. Ni za nikoga nikad ne znam kako je završio. Ja sam pokušal tražiti, kći mi je pomogla, ali, ne mogu. Di je, da li je živ, kamo… Ne znam, ne znam. Ne znam ni za njega ni za ovoga Talijana. Ne znam, ne, ne znam. Jer, kažem, u logoru, ko i u svakoj skupini, čovek di je velika skupina ne moreš sve poznavat, poznaš ovako, ali uvek ima neko kome se malo bliži u odnosu na drugoga, ne? A s ovim sam bija, s ovima dvojicama sam bija bliži, ja prema njima i oni…“

  • Full recordings
  • 1

    Istra, 01.09.2012

    ()
    duration: 
    media recorded in project Testimonies of Istrian survivors
Full recordings are available only for logged users.

Spasio me zrman

Malinarić Viktor
Malinarić Viktor
photo: Archiv - Pamět národa

Viktor Malinarić rođen je 3. 9. 1923. u Fuškulinima kraj Poreča. Odrasta u seljačkoj obitelji i dobro pamti djetinjstvo pod fašističkom Italijom, gdje ih se od malih nogu pokušalo preodgajati različitim metodama. Kao pastir brzo se susreće s aktivistima pokreta otpora te prilikom pada Italije pristupa partizanskim jedinicama i s njima ulazi u Poreč. Nakon povlačenja u Gorski kotar s partizanima odlazi u Sloveniju gdje biva ranjen i zarobljen. Od posljedica ranjavanja gubi nogu. Smješten je prvo u Karlovcu, a zatim u ustaškoj zatvorskoj bolnici u Zagrebu koja se nalazila na području današnjeg autobusnog kolodvora. Još uvijek pamti odvođenja bez povratka zarobljenih ranjenika te noćne posjete ustaških čuvara. Njegova priča sa sretnim završetkom opisuje tragičnu realnost istarskog čovjeka prve polovice 20 st. Spašava ga njegov rođak, kojeg nikad nije upoznao. On je bio prebjeg iz Istre od fašizma koji je postao domobranski oficir. Prije nego što će prijeći u partizane, prodaje svu imovinu da može potkupiti upravitelja bolnice koji Viktora premješta iz bolnice u zatvor, gdje dočekuje kraj rata. Naime, drugi izlaz iz bolnice obično je vodio u Jasenovac. Nakon rata, Viktor, kao ratni invalid postaje fotograf, seli se u Poreč gdje je penzioniran kao prvi poslijeratni poreči fotograf.