The following text is not a historical study. It is a retelling of the witness’s life story based on the memories recorded in the interview. The story was processed by external collaborators of the Memory of Nations. In some cases, the short biography draws on documents made available by the Security Forces Archives, State District Archives, National Archives, or other institutions. These are used merely to complement the witness’s testimony. The referenced pages of such files are saved in the Documents section.

If you have objections or additions to the text, please contact the chief editor of the Memory of Nations. (michal.smid@ustrcr.cz)

Milan Krbavac (* 1925)

Gledali smo kako ih vješaju

  • Rođen 1925. u seljačkoj obitelji. Završava talij. osnovnu školu.

  • Služi talijansku vojsku jer je Istra od 1918. pod talijanskom upravom.

  • Nakon pada Italije pridružuje se partizanskom pokretu.

  • 1944. biva uhapšen i završava u logoru Buchenwald.

  • U logoru radi na izgradnji podzemnih hala.

  • 1945. ga oslobađaju Amerikanci.

  • Na povratku kući radi kao muški frizer na radnim akcijama.

  • Ostaje na zemlji i bavi se poljoprivredom.

MILAN KRBAVAC

 

Moje ime je čistokrvno, talijanski prezime i ime, Krbavac Emilio, rođen 4. 08. 1925. Onda je bila općina Boljun.

Kako su vam se zvali mama i tata? – Tata mi se zvao, pokojni Krbavac Anton, dočekao je 87 godina, bio je austro-ugarski vojnik. A majka mi je bila Marija Škrinjar,  iz Boruta, ali ustvari moja nona, od moje mame mama, bila je iz Huma. Najmanji grad u svijetu.

Rođeni ste ovdje? – Rođen sam tu, u Brigima, i tu sam dočekao 82 godine.

Kakva je bila vaša obitelj? Koliko vas je bilo? – Ovako, samo ja i jedna sestra. Znate, nije mogla mama više imati i tako.

Sestra je bila mlađa ili starija? – Bila je godinu dana mlađa i bog ju pomiluj prošle godine je umrla u Kastvu.

Od čega su živjeli vaši roditelji? – A od čega smo živjeli, mizerno, ali ipak mislim bolje nego pojedini drugi, mi smo bili samo dvoje djece, majka nam se snašla da nam dela opanke za u školu. Nisam bos hodija nikada.

Vaši su se bavili poljoprivredom? – Smo se bavili s poljoprivredom, tu smo imali malo, pa smo i od drugih delali, na tuđem, ko nisu mogli sebi delati. Na primjer su bile dvi starice pa smo tu otraga radili vino za njih.

Onda bi te dobivali naknadu za to? – Da, da i uvijek su roditelji bili snalažljivi za sebe i djecu. Su se snašli.

Rekli ste da vam je tata bio austro – ugarski vojnik? – Jeste, bio je i imam sliku danaska još.

Ne znate gdje se borio? – Na Krpatima, barem koliko se ja sjećam, da mi je pričao kao djetetu.

Znači istočno bojište? – Da da.

Da li ste išli u školu? – Ja sam išao u školu, ‘34 godine ja mislim, imam ja sve to zapisano. Završio sam pet godina škole u Pazinu, škola se zvala po talijanski Armando Dieci.

Nam možete ispričati kako vam je bilo ići u školu na talijanskom jeziku? Kakvi su bili profesori prema vama? – Odlični, za pet. Imam i sliku od jedne učiteljice.

U to vrijeme Istra je bila pd Italijom? Da li je bilo kakvog pritiska na istrijane? – Bilo je pritiska, zato što smo bili blizu granice Jugoslavije, i ja sam isto bio uzet u talijansku vojsku, preko noći su došli po mene karabinjeri, talijanski policajci, i su me pobrali, mene i sve moje vršnjake, svi koji su bili ‘24, ‘25 i ‘26 godište. Odveli su nas u Italiju u provinciju Pistoia. Provincija, to je glavni grad.

To je bilo kada je već počeo Drugi svjetski rat? – To je bilo ‘43 godine, na dan Pusta, kako bi mi rekli, i napravili smo do kapitulacije 6 mjeseci.

Možemo se vratiti još malo na onaj perid prije vrata, dok je još Istra bila pod Italijom? Da li se sjećate da li se tko bavio politikom u vašem okruženju? – Ma ja ću vam reći iskreno, ja sam bio uzet kao suspeto politico, a ja nisam ni zna ča je politika. Ni šta je Hrvatska, ja nisam bio u Hrvatskoj dok nije bilo naše oslobođenje.

Kada je počeo Drugi svjetski rat, prije toga šta ste vi radili, nakon škole? – Vodili smo krave na pašnjake kako djeca, i tako, i smo navečer prošetali do doljnjeg sela, pa bi malo zapjevali itd.

Možete ispričati malo kako su se ljudi zabavljali u to vrijeme? – Sa svirkom, plesom i tako, mladi, a stari su gledali.

Možemo se vratiti malo na početak Drugog svjetskog rata, kada je počeo rat, da li je bilo nekakvih naznaka da će rat biti i kod nas? Da li ste znali za pokret otpora? – Da, mi tu nismo, ali je bilo ljudi koji su pobjegli, iz ovega drugega sela, su pobjegli u bivšu Jugoslaviju. Preko granice, jer su oni nekako saznali da će Hrvatska valjda pobjediti ili ratovati, ali u stvari, u tem selu nije nitko zna. Tu nas je bilo pet kućnih brojeva, a danaska smo mi sami, znate. A Talijani su bili loši zato što, kada je došlo vrijeme za klati prasce, ti si morao odnjeti dio prasca za njih na općinu. Mi smo imali 4 ovce i vunu si morao odnjeti na općinu, to da će biti za vojsku, za odjela. I nje bilo baš zadnje vrijeme, su nas stisli, a najviše i najgore nam je bilo plaćati porez na imanje, a nije bilo da šuška i nje bilo za raditi. To je jedan primjer, danas, trebalo bi da se malo više ljudi zaposle, jer s time mogu baratati i plaćati si. Jedan primjer ću reći za sebe, ja imam talijansku penziju, da ja nimam talijanske penzije, i ostali neki, ja vam kažem gospodine moj, da bi bili siroti. Teško je, teško, vjerujte mi da je teško.

Rekli ste da su vas došli pokupiti karabinjeri, kada? – Karabinjeri su me pokupili točno 8. Ožujka 1943. I onda su nas odveli na općinu, a došli su tu i po talajanski – E signora, signori alzzate vi – to znači dižite se, i kaže – Je tu Krbavac Emilio? – Mama ga ditto – si, da- Neka dojde s nami – Ma dobro Milan, šta si napravio sinoć na plesu , na tancu, da su karabinjeri došli itražili te tako rano – ma ja kažem – Nisam majko ništa, apsolutno. I onda su nas popeljali na općinu Boljun, u Boljunu su nas čekali kamioni i u Pulu u Kvinto. Velike kasarne su bile. Tamo smo ostali ravnih osam dana i onda su nas raspodjelili u Italiju u vojsku.

Tih dana kako su se odnosili karabinjeri prema vama? – Bilo je dobro, oni su nas unutra hranili, a oni koji su bili blizu granice Hrvatske, oni su tukli stakla i sve, a nitko ništa nije rekao, ništa. Imali smo unutra špacijolin, kantinu, konobu. Onaj put smo dobili buraćo za piće, onaj koji je imao novac, samo smo po kasarni pjevali i pili.

A niste znali gdje ćete završiti, gdje će vas odvesti? – A ne, nismo znali, to, znate kako je, kao kad su me pitali za njemački dokument, jedan primjer, pitaju me gdje sam ja bio od 4. 4. pa do 7.7. Ja sam im pošteno odgovorio ja sam bio ? 12:22, i da kako mi se zvala tvrtka. Rekao sam ja njima, ma ljudi moji, to je bila vojna tajna, mi smo delali pod zemljom 475 metara, i kad smo išli sa liftom dole, vidjeli smo jednu kamaru ka di delali, a mi smo išli još ispod nje.

To u Njemačkoj? – Da

A da se vratimo na Italiju? Rekli ste da su vas odveli u logor ili vojsku? – Ne, u vojsku, ja sam tamo živio kao ministar, ja sam dela kao kuhar, ja sam bio primo cuciniere, iama tu među dokumentima, tenente mi je bio Mario Amundanza, još nisam zaboravio. On je plakao kad je Italija kapitulirala, je došao u kuhinjui me uhvati oko vrata – Care Emilio mio Krbavac, l’Italia ha fatto e capitulazion e adesso andiamo a casa, chi puo andare... -  To znači, čuvajte se, jer Njemci će vas odvesti u logore u Njemačku.

Kako je vama bilo u talijanskoj vojsci? Jeste imali kakvih neprilika? – A mi smo bili ratni bataljoni, mi smo tamo delali kada je bila protuavionska, ma ja nisam, ja sam bio kuhar, i ovi drugi koji smo bili na štakamentu, bilo nas je 39. I razumjete me, nije bilo jako, nije bilo glada, kruha je bilo, ja sam kuha, svakih deset dana sam išao 10 km daleko, to se zvalo Convicente, to je tko je vodio konja od mulata bo se reklo speza viveri, bi rekao talijan za prehranu, a uživali smo, pjevali, uživali. Bilo je čisto, ali je bilo šenci, to je svugdje bilo u Italiji, to je takva zemlja, prašina i vojska.

Hoćete nam ispričati što je bilo kada je pala Italija? – Došao je tenente, nas je pokupio sve pred vrata od kasarne, i rekao je Emanuele Italija je kapitulirala i sad hodite ki kamo zna i kako možete. E onda nas trojica istrijanca smo išli pomalo pješke, mmalo s vlakom s onih malih stanica, pretpostavimo u Mestre u Italiju to je velika stanica. Mi smo sišli jednu stanicu prije, oko nje smo išli pješke do druge male. I onda smo opet išli s vlakom. Od Milana do doma 12 dana smo išli. I kad smo došli doma da teba pojti u partizane. Ma dobro, u partizane, kamo? Kuda? Sve je golo. Obučeni, da bi vi znali koliko ja dans imam odjela i robe bi te se prekrižili, a onaj put nisam imao ni brageša nego telo di tenda. Tendo mi je pokojna sestra, bila je ? , i mi je ušila hlače za nosit, to mi je bilo za svaki dan i za blagdan. Slabo je bilo, najviše za odjelo.

Kako je bilo kad su došli Njemci? – A kad su došli Njemci, to je bilo gadno. Gadni su bili, SS po Pazinu kad su hnas peljali doleka, mene su uzeli tu od doma, jer ja sam imao suelpleuritis. Bio sam doma, i temperatura sam imao, a lječio me jedan lječnik iz Boljuna, zvao se Kuzma. I tako, dragi moji, kad smo pasali cestom dole za Pazin, i u parku vidimo kako narod visi. Obješeni, svašta su delali, a po zatvoru je bilo gadno jer mi smo dobili za jelo, znate kad se kupi ljevak dugačak i ovako širok, i unutra smo dobili ječma, i vode, jedan put na dan i to vam je bilo to. Ja sam bio točno 15 dana u Pazinu, i iz Pazina su nas prebacili u Coroneo u Trstu i tamo sam bio 14 dana, 29 dana zatvora sve skupa. A u Coroneu ništa, samo si imao strah, svaki čas da će doći i reći ajde gremo. Su peljali vanka, na Opcinu, mjesto Opcina. Još je pjesma Grande opcina. I jedan dan su nas odveli u vagone od blaga, i plombu gore, neki je išao u Vilach, moj pokojni otac je išao u Vilach.

I vaš pokojni otac jee bio? – Da, da, moj je tac bio u Vilach, ma on je bio merikan, on je dela poli nekega bauera, podove za konje, je rekao da su bile tamo neke Ruskinje, kuharice. Tamo je bilo krompira, kartoške bi reka Rus, on je živio bog bogova, i on je priša doma zajno kad je u maju mjesecu kapitulirala Njemačka. Ja sam bio još tamo. I da zašto sam ja bio još tamo. Kad su me Amerikanci oslobodili imao sam 38 kila i 40 deka, samo kosti obučene u kožu. Nisam mogao ništa drugo. I tako su nas tamo lijepo obradili, davali inekcije, lijepo im znam imena, jedna vrsta inekcija je kalcijum, bilo je i drugih vitamini ali ih se ne sjećam.

Kada su vas stavili u vagone koliko vam je trajao put do logora? – Ja mislim ovako, od jutra, ma nismo baš puno, mi smo išli u Buchenwald, to nije bilo daleko, bliže nego Frankfurt. Mi smo stali tamo samo danju, nismo noću. Jedan dan smo putovali.

Nakon što ste došli u Buchenwald? – Onda su nas sve skinuli, a budale, nikad nisam to nosio, smo si ja i susjed kupili štof, da si učinimo odjelo, već smo bili dečki. Brat moj mili, kad smo došli tamo – Skidaj se – tamo sam stavio u svoj kufer, nikad nisam poslije vidio, ni košulje, ni hlače, ni postole, ni ništa. Smo mislila da gremo u Njemačku na rad, treba da se dobro obučemo. Ali smo pogriješili. Kada smo došli tamo, prvo su nas ošišali, sve na golo, cijelo tijelo, sve ošišali. Pa u drugu sobu, je bila jedna vaška, velika kada dezinfentante, klor i sve to, ča ja znam, onda si mora pojti ovako, da ti se u kadi cijelo tjelo, a pojedini ki su imali straha da će se utopit, je skoči unutra  i priša vanka bez da se umoči glavu. Ga je zva Njemac, dođi vamo, dođi vamo, okrenuo mu je leđa prema kadi, uhvatio ga i nazad u kadu i unutra, ma je sta unutra, se skrpeljia i iša van. Išli smo dalje. Va treću sobu, tamo smo dobili jednu košulju, jedne hlače, one plave, to se vidjelo na televiziji, i broj. Ja sam ima broj 330630 i dragi moji va baraku. A u baraki niš, jesti ti ni da niko, tu sjedni i niš. Tu su bile, Rusi su zvali kojke, dva pa dva pa dva, šest od njih, tako da u baraku more stati više ljudi. Za to su oni delali. I na 15. 08.Vela Sveta Marija su saznali Englezi da se tvornica drži s logorom i su bombardirali. I nisu oštetili logor, samo su od velikog pritiska letili komadi kamenja na baraku. Ovakav kamen bi probio i vraga. I tako lepe, tu smo bili do 5.09. Opet pred barakom je bio apel, prebrojavanje, svako jutro i svaku večer. Jer neki su šli preko žice, u susjedne barake tražiti ako neko ime kore od krompira ili nešto za jesti. Rusi su svoga tukli, sami svojega. Zbog toga kada ja trpim, trpi i ti, ne smiješ da ideš, nego tu moraš biti na broju. Jedan siroti sa cokulama su ga pretukli na smrt.

Tko je bio zapovjednik barake? – A zapovjednici su bili lagerschutz, on ima pred sobom svoju baraku, onda bi priša ssovca i onda je nabrojio 10, 20, 30, 40, dok ne nabroji čitavu baraku. I onda bi nas pustili, bi šli svako na svoju stranu.

Šta ste radili u logoru? –  Mi smo počeli raditi kad su bombardirali, jer ssovci su imali nove barake van logora, i tamo je bilo puno mrtvih, i tamo smo morali krampati i kopati da bimo kega oslobodili. Je reka jedan Rus ću ih ja sapšavati, ko ga nađem živog s pikunom ću mu dati jedan tir po glave. Dalje, ća ti bog dodjeli, jedan dan, bila je samo jedna pruga za logor, za svaki logor jedna. I tako su nas pobrali i u vagon, stave plombu da plombiraju i kamo nas voze. Nismo mi znali kamo. Vozili su nas u Auschwitz. Jer su htjeli da nas pouše u plinskoj komori.

Zbog Čaga? – Zbog čuda naroda, to nije bilo samo nas, nego čuda naroda, svih, naročito židova. Njih su spalili sve.

Da li ste ih vidjeli? – Kako da ne. I krematorijo i sve. Samo, bog mi prosti, svako je bježao od krematorija kako od vraga. Svaki je imao straha.

Vi ste točno znali što se tamo događa? – Ma nego ča, su nam povidali. Amerikanci kad su nas pratili s avionima dok su nas vodili iz Buchenwalda u Auschwitz. Nije u Auschwitz došao ni jedan od nas jer su bombardirali stanicu glavnu, Gdje bi skrenuli na logorsku prugu. Kada su bombardirali svu prugu lijepo su nas vratili u Buchenwald. Tamo smo nosili kamenje za zidati one srušene barake. Tamo smo ih nosili na rame, jedan veći, jedan manji, kako je bilo. Svako bi birao onja manji dok teži ne bi došao na red. I smo nosili dva kilometra, dva i po. I onda jedan da opet da gremo u drugi logor. I smo išli u logor Leo, to je bio potpuno novi mali logor. Ne bi mogao reći koliko nas je bilo, ali nekoliko stotina. Tamo nije bilo krematorija. Nego je bilo lijepo polje, tu je bager, nikad prije nisam vidio bager, s bagerom su delali foše, i kad je ki poginuo drugo jutro su birali i hitali unutra i prekrili.

I tako su ih pokapali na tim poljanama? – Ja

Šta ste radili u logoru Leo? – Va logor Leo smo počeli hoditi na delo va vrajži vhale. To je bilo saštićeno, skriveno, dole. Zato smo delali jednu sedmicu ujutro, jednu po noći tako da moramo više po škurom raditi nego po svijetlu da nas ne opaze. Sve jedno ne bi storili niš, jer su i Amerikani i Englezi znali. To je bilo pod zemljom. Mi smo delali pjacole, od cemento. To je teško, velike hale smo storili, ništa zidano, sve cementom. Stvorili smo ih sedam i još smo 12. To je sve storeno i taj materijal smo krcali na vagoncini. Tri logoraša bi po dvanaest sati radila i gurala taj vagoncin.

Radili ste hale pod zemljom? – Hale, hale.

Za šta je to trebalo služiti? – Kako ne bi znao. To su bili stalci za mašine, unutra su bili vijci, debeli, i ovoliko pušteni, unutre su se trebali raditi avioni, ali ne čitavi, samo dijelovi. Krilo posebno, motor posebno, bi ga dali vanka i bi peljali di su znali. Mi nismo znali, to je bila vojna tajna, na licu mjesta ni mi nismo znali.

Kakav je bio smještaj u logoru? – U Leo smještaj nema problema, čistoća prvo i prvo, a velika strogost,a glada nije falilo, samo jedan put na dan smo imali pinku kruha na nas osam i nekad i na deset, kada ga je bilo manje kruha.

To je bilo sve za jesti za jedan dan? – Od šest do šest.

Da li ste imali pravo na medicinsku pomoć? – Su imali neki, pa su šli, ma su drugo jutro bili trdi, crknuo bi ali ne bi išao kod doktora, nije bilo tamo lječenja, tamo si gleda samo da bi uzeo malo trave zelene pa da pojiš.

Tko vas je čuvao? – Čuva nas obični vojnici, Tot, nisu tukli. Ali ssovci su nas vodili s pasima, vučjak.

Ste vidjeli da su nekoga zlostavljali? – Tukli, a tukli, oni kojeg su počeli tući dok nije ubijen tučen je... nema tu labavo. Dva su po kanalizaciji pobjegli, i su uspijeli probati kroz svu kanalizaciju. I uhvatili su ih ssovci i pasi, doveli su ih u logor. I vrba, znate šta je vrba. Stavili su konop gore i objesili ih. I mi smo morali u koloni dva puta kružiti da ne pobjegnemo, jer ćemo i mi tako završiti. Do duše, to vam je istina. Onaj koji je pokuša pobjeći, ni mogao daleko, tu je bila struja, bodljikava žica, nisi moga i gotovo. Su se toliko borili daa pobjegnu koz kanalizaciju...

Koliko ste proveli vremena u logoru Leo? – Od septembra ‘44 do 14. Aprila ‘45.

Možete nam reći malo o životu u tom logoru? – Pojedini su obolili, a mnogi smo i preživjeli, imali smo dobru izdržljivu krv, čuvali smo, gledali smo kako ćemo što manje raditit, po troje na vagonima, ja sam bio u sredini pa sam polako tackao. E kad je bilo oslobođenje, mama moja, kako su nam Amerikanci bacali čokolade, cigaret, svega, Camel, ma sve i svašta su bacali. Njemci su počeli bježati, prišli su Amerikanci sa tri mala cara armata i počeli su pucati po polju prema Njemcima, ma su bježali... Mi smo prvo pronašli napuštenu ssovsku kuhinju gdje se kuhao kupus, ma smo počistili kazane. Amerikanci su došli i više nam nisu dali jesti, jer su mnogi umrli od prenajedanja, nisu dugo jeli i želudac im je puknuo. Njemci su nas tri dana vodili ispred fronte.

Kako su izgledali zadnji dani u logoru? – Isto su nas držali, ni bolje ni gore. Bio je jedan Talijan s nama koji je govorio coraggio ragazzi, dajte si kuraja dečki, čuje se kako topovi pucaju, bit ćemo oslobođeni.

Znači bilo je i Taliajna? – Sve nacije osim Amerikanaca i Engleza, Poljaci, Rusi, Čehoslovaki, Talijani, Hrvati, Grci, Svi.

Kakvi su bili odnosi među logorašima? – Sirota ja, sirot ti, jednako smo bili. Skupljali smo se s Rusima, predikali, s Čehoslovakima, njihov je jezik ko napo hrvatski. Samo su Ungari bili sebični sebični sebični. Ungar tudum tudum mađaro...

Da li je vaša obitelj znala di ste? – Za ninega nisu znali, ne daj bože da bi niki pismo napisa... Neki su rekli da sam skočio iz vlaka i da sam mrtav. Kad sam doša u Trst, tamo sam prespavao kod rođaka pa vlakom do Boruta.  Tamo se moja mama zgojila. To selo su spalili, jer su partizani pucali na Njemce.

Što je bilo nakon oslobođenja? – Onda su nas Amerikanci stavili u logor Dora, veći nego Buchenwald. I u tom logoru su nam njemački doktori davali inekcije vitamina. Čekali smo dok ne ojačamo i dok se ne organizira transport. Tu je bilo puno naroda... Kad sam došao na Borut, jedan sat po noći poli svoje none, već je bila starica, je rekla neka spim tamo, ali ja nisam htio, pa me dovela po noći ovdje kod svojih. Tukla je na vrata od konobe, Marija, Marija! – Ča je?, Ča je ča slabega mama? – Ni ne, sam ti dopeljala Milana – Majka bojža je su skočili svi, i mat, i tac i sestra.

Otac vam se odmah vratio? – Da, da na 1. Maja je već bio doma, a ja sam se vratio 7.7.

Kako vam je bilo prvih dana kad ste se vratili? – Ništa samo da puknem od veselja.

Da li ste mislili u logou da će te se vratiti? – Nikad nisam mislio na ništa, nego samo kad ću nešto pojesti. To je strašno ljudi moji, ne daj bože ča jedan krstijan dočeka. I ja sam tako srećan, ja sam se ufa u boga da još ćemo, a ma. A najviše straha smo imali da nas vode u tu prokljetu kamaru plinsku. To je strašno.

Nakon oslobođenja imali smo deset slobodnih dana mogli smo raditi šta hoćemo. Kad bi došli negdje u kuću, svi bi pobjegli od nas kad bi vidjeli bluzu s linijom plavom i bijelo, to je bježalo kao vrag od nas. Ja sam si tamo našao postole, košulje i kraj kreveta u Dori niki Rus mi je to ukra. Amerikanci su nam dozvolili da si uzmemo robe. Od bombardiranja pronašli smo razbijene velike bidone s vinom od jabuka, likerima svakavim. Kad smo počeli hodati, spustili bi se dolje, sa svojom boršicom i bi pjuckali po malo.

Kako je bilo živjeti nakon rata? – Mene su kao i sve logoraše priznali kao borca, i ja sam imao 400 dinari, bilo je rada i veselja, bilo je lepo, ja vam kažem. Sve moje najljepše godine bile su od oslobođenja dok se nisam oženio 1960. Kad je završio rat imao sam 20 godina.

Čime ste se bavili kasnije? – Kad se delala pruga Lupoglav – Štelije bio je poziv da ljudi rade, ja sam se ipak snašao. Ja sam znao šišati, još od ranije. Ja sam išao na Lupoglav, nisu imali brijača, a to je bilo strašno. Tako su bili zapušteni, ti ljudi koji su došli, teško mi je to reći. Bili su super, ali su ipak bili za ošišati. Bilo je i šenci. Nisam bio sam bio je i jedan dečko iz Koprivnice, 18 godina, član partije, ali je uzeo novce pa su ga otputili, a ja sam postao šef brijačnici. Dali su mi ključeve, i danas je tamo frizerka u Lupoglavu. Počela me boljeti kičma, išao sam kod doktora u Pazin, napravio mi se akces pa su me poslali u Rovinj. U Rovinju sam bio na rehabilitaciji. Spavao sam na goloj dasci i godinu i po dana sam bio nepokretan zbog posljedica logora.

Kad ste se oženili? – Sestra mi se oženila poslije rata, bila je mlada divojka, oženila se u Rukavcu. Ja sam tamo išao na tanac, i tako sam Milicu naša. Ona je delala u Opatiju po hotelima.

Voljeli ste ići na tanac – Oooo pjevati i tancat to je bilo moje sve. Kad smo se oženili plesali smo valcer i slovensku polku, gledajte ju.

Imate kakvu poruku za buduće generacije? – Ja bi najradije da mi se sin oženi i da napredujemo...

Će bem, će bem, ima vremena – A tako i on isto meni kaže.

Hvala vam na intervju – Hvala vama ča ste se potrudili.

© Všechna práva vycházejí z práv projektu: Testimonies of Istrian survivors

  • Witness story in project Testimonies of Istrian survivors (Igor Jovanović)