The following text is not a historical study. It is a retelling of the witness’s life story based on the memories recorded in the interview. The story was processed by external collaborators of the Memory of Nations. In some cases, the short biography draws on documents made available by the Security Forces Archives, State District Archives, National Archives, or other institutions. These are used merely to complement the witness’s testimony. The referenced pages of such files are saved in the Documents section.

If you have objections or additions to the text, please contact the chief editor of the Memory of Nations. (michal.smid@ustrcr.cz)

Miloš Jakac (* 1933  )

S trudnom ženom prebjegao sam u Italiju

  • rođen i odrastao u Istri

  • školuje se u Veli Mlun, Buzet i Rijeka (arhitekt)

  • otac ubijen jer je podržavao partizane

  • Vojna Akademija u Sarajevu - čin potporučnika

  • povratak kući i bijeg u Kanadu

  • otvara građevinsku kompaniju u Kanadi

  • 1992 vraća se kući u rodni Veli Mlun

Emilio Jakac

 

Miloš Jakac - Emilio Giacazi, rođen i odrastao u Veli Mlun pokraj Buzeta, Istra, Hrvatska. Roditelji su se bavili poljoprivredom. Otac mu je ubijen 1943. a majka tada ostaje sama sa dvoje djece. Osnovnu školu ide u Velom Mlunu a nakon toga sedam godina ide u školu u Buzetu. Školovanje završava u Rijeci.

 

U njegovo vrijeme obitelj Jakac (za vrijeme Italije prezime je promijenjeno u Jakaci ) bila je najbogatija u selu. Veli Mlun je bilo poljoprivredno mjesto sa tridesetak kuća i obitelji, postojala je i škola. Danas u selu žive svega četiri obitelji.

 

U obiteljskoj kući su govorili hrvatski i istarski, u crkvu nije puno odlazio jer je misa bila jednom mjesečno kada bi svećenik dolazio u selo.Otac mu je bio u kraljevoj vojsci i podržavao je partizane koji su pružali otpor fašistima. Padom Italije njemački vojnici dolaze u selo i uz ostale sumještane odvode i njegovog oca jer je sačekivao kurire. Oca su mu prvo odveli u Buzet pa u Pazin. Djed je sve to gledao pa je krenuo u komandu vidjeti što je bilo sa ocem. U isto vrijeme njemci su pokupili svu stoku. A kako je Emilieva obitelj bila bogata uzeli su im sve. Sjeća se kako je među njemačkim trupama bilo I kineza koje su lokalno stanovništvo nazivali mongolima.

 

Njemci su u tom pohodu tražili sve članove obitelji a Miloš je pobjegao I sedam mjeseci nije vidio nikoga od obitelji dok ga brat nije pronašao u nekom selu i odveo k teti gdje se skrivala njihova majka.

 

U vrijeme oslobođenja i u vrijeme od 1948. do 1953. dolazi do velikih problema kada je u pitanju bio Trst. 1948. odlazi u internat u Rijeku gdje se školovao za građevinskog tehničara.

 

 1954 završio je školovanje u Rijeci  i odlazi u Sarajevo na vojnu Akademiju gdje je nakon godinu dana dobivo čin potporučnika. Vratio se kući i oženio se.

 

Vojska je htjela da se aktivira i postane oficir ali je on htio drugačiji život. Supruga mu je radila u Kopru, tada je taj dio teritorija pripadao Zoni B pa je ulaz u Kopar bio moguć samo na 24 sata uz dozvolu.

 

On je u dogovoru sa suprugom odlučio da idu do Kopra sa autobusom. Kada su došli do Škofije – graničnog prijelaza izašli sui z autobusa. Otišli su do obližnjeg restorana. Kako je granica bila uz potok sve je bilo puno policije I graničara. U tom restoranu proveli su oko dva sata I promatrali kretanja graničara I policije, tražili su put kojim bi mogli najsigurnije I najbrže preći preko. Kada je bila smjena straže iskoristili su priliku I pobjegli. Došli su do talijana koji sui h sproveli dalje do Trsta. Supruga je u Trstu imala obitelj  pa su ih karabinjeri odveli do kuće gdje je njena rodbina stanovala kako bi provjerili da li govore istinu. Slijedeći dan morali su otići na kvesturu dati svoje podatke jer su mnogi bježali u to vrijeme ne želeći ići u vojsku u ljeto 1956.

 

Odlaze u izbjeglički kamp San Saba gdje su ostali mjesec dana a nakon toga su odvedeni u izbjeglički kamp u Bari. Tamo su ih tretirali kao prave Talijane. U taj kamp dolazio je jednom tjedno agent za emigraciju. U to vrijeme Kanada je uzimala seljake. Kada su došli na red kod agenta u papire je pod zanimanje napisao da je radio na selu, sa kravama, u poljoprivredi… Prilikom razgovora sa agentom ispitivali su ga za kravlju trudnoću koliko traje, koliko kvočka sjedi na jajima. Dobili su vize I obavili pregleda pa su ih poslali u Kanadu I dali im privremeni pasoš, putovnicu.

 

U Kanadu dolaze početkom 1957. Godine u grad Quebec te dalje željeznicom do Princ Georga. Putovali su pet dana I pet noći svi emigrant u istom vagonu. Dobili su 40$ za hranu te ih je emigrantska služba poslala na  farmamu da rade. 

 

Jezik je učio gledajući televiziju. Radio je I na željeznici i išao u večernju školu. Postao je poslovođa na Pacific Railway. Kasnije je otvorio građevinsku tvrtku, gradio je drvene kuće u Vancouveru.

 

1992 vratio se kući u Veli Mlun gdje živi I danas u mirovini.

 

© Všechna práva vycházejí z práv projektu: Iron Curtain Stories

  • Witness story in project Iron Curtain Stories (Igor Jovanović)