The following text is not a historical study. It is a retelling of the witness’s life story based on the memories recorded in the interview. The story was processed by external collaborators of the Memory of Nations. In some cases, the short biography draws on documents made available by the Security Forces Archives, State District Archives, National Archives, or other institutions. These are used merely to complement the witness’s testimony. The referenced pages of such files are saved in the Documents section.

If you have objections or additions to the text, please contact the chief editor of the Memory of Nations. (michal.smid@ustrcr.cz)

Ing., Ph.D. Zvjezdana Marković (* 1952)

• rodjena 27.marta 1952. u Sarajevu

• majka Milka, domaćica (1930-2006)

• otac partizan, novinar i pisac Milan Mučibabić. Dugogodišnji glavni urednik dnevnog lista „Oslobodjenje“. Rodom iz Nevesinja, BiH (1922– 1985)

• od 1971. do 1975. studira na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, gdje i magistrira 1982.

• od 1981. udata za arhitektu Savu Markovića iz Sarajeva s kojim ima sina i kćerku

• od 1975. do 1992 je radila u izdavačkoj kući „Svijetlost“ Sarajevo. Od 1980. je bila direktorka marketinga i razvoja.

• 7.8.1992. s djecom izlazi iz ratnog Sarajeva

• od 11.9.1992. godine živi u Pragu

• od 1994. do danas radi kao menažerka u kulturi

• član je udruženja „Lastavica“, koje okuplja gradjane bivše Jugoslavije u Pragu

Rat u Bosni i Hercegovini je te 1992. godine Zvjezdanu Marković, direktorku marketinga izdavačke kuće “Svjetlost”, zatekao u rodnom gradu Sarajevu. Do kraja avgusta iste godine, kada je sa djecom uspjela izaći iz grada, nekoliko puta je za dlaku izbjegla sigurnu smrt. Sa dvogodišnjom kćerkom i devetogodišnjim sinom otišla je najprije u Hrvatsku, zatim u Švajcarsku i na kraju u Prag gdje sa porodicom živi do danas. Bavi se afirmacijom kulturnih vrijednosti svoje zemlje i istorijskih veza Češkog i naroda Jugoslavije: „Ranije sam mislila da je istorija nepotrebna, periferna nauka jer je važno to danas a ne to što je bilo juče. Život me je medjutim naučio da to nije tačno. Mislim da sam to shvatila kada kada nas je zadesio taj nesretni rat jer onda čovjek počinje da provjerava činjenice kako bi nešto shvatio i mogao da, ako je to ikako moguće, planira svoju budućnost. Neke odgovore na pitanja zašto nam se sve to dogodilo našla sam u istorijskim izvorima ali i u saznanjima stečenim ličnim iskustvom koja nam ponekad govore da nije uvjek baš sve tako kao što se misli“.

Jugoslovensko društvo je išlo u pogrešnom smjeru

“Rodjena sam u idealno vrijeme puno optimizma, zanosa i elana a odrastala u mirnoj i stabilnoj porodici“, kaže Zvjezdana Marković dodajući da je njena majka, iako ne mnogo srećna što se udala mlada, imala dobar brak zasnovan na uzajamnom poštovanju i intelektualnim razgovorima. U istom duhu odgajane su i ona i njena mladja sestra prije svega zahvaljujući ocu, jednom od prvih urednika dnevnog lista „Oslobodjenje“ i autoru sedamnaest knjiga o narodnooslobodilačkoj borbi i Drugom svjetskom ratu u kom je učestvovao kao partizan. „Zanesen slobodom u početku nije primjećivao da se stvarnost ne odvija baš na način kao što su to oni, partizani, očekivali. Ali posle političkog procesa protiv prijatelja i ratnog saborca, pisca Meše Selimovića 1969. godine otac se toliko razočarao da je napustio Komunističku partiju“ kaže Zvjezdana Marković i dodaje da je otišao u prevremenu penziju i posvetio se književnom radu za koji je mnogo puta nagradjivan. „Ali ništa od toga mu nije kompenziralo razočarenje u vreme koje je nastalo” sjeća se. Očeva upozorenja o tome da jugoslovensko društvo ide u pogrešnom smjeru, ni ona a ni sestra nikada nisu ozbiljno shvatale: „Obolio je od raka i ubrzo umro. Bila sam neutešna sve do momenta kada se obistinilo to o čemu nam je govorio, do 1992. godine kad je počelo to ludilo u Sarajevu“.

Nismo vjerovali da je rat moguć

„Ja i moja generacija imali smo nestvarno dobar i sretan život“ tvrdi Zvjezdana Marković koja se nakon studija ekonomije zaposlila u izdvačkoj kući „Svijetlost“. „Već sam preko oca upoznala mnogo pisaca i umjetnika, a onda se to nastavilo i na poslu. Ali ta naša sredina nije bila realnost. Kada se u gradu promjenila atmosfera, pred te neke izbore kada je trebalo utvrditi koliko ima Muslimana, Srba, Hrvata i ostalih, nikoga od nas u „Svjetlosti“ to nije zanimalo. Bila je to jedna od najvećih izdavačkih kuća u Jugoslaviji, svuda smo dočekivani sa uvažavanjem. Poneseni tom i takvom atmosferom nismo ni primjetili šta se dogadja“, sjeća se. Dodaje da nisu povjerovali u realnost rata u Bosni ni u vrijeme kada se već ratovalo u Hrvatskoj, jer je polovina brakova bila nacionalno pomješana: „To je naročito bilo izraženo u Sarajevu. Zato i jeste bilo tako krvavo, jer teško je razdvojiti porodice koje su bile nacionalno pomješane i tri, četiri generacije unazad“.

Čovjek je zvjer koja se bori za opstanak

Na početku rata Sarajevo je podjeljeno, postavljeni su kontrolni punktovi i odlazak iz jednog u drugi dio grada je postao gotovo nemoguć. Telefonske veze su bile prekinute i Zvjezdana Marković više nije imala vijesti o sestri i majci koje su živjele na Grbavici. „Bile su borbe, vidio se veliki dim i morala sam otići tamo i saznati šta je s njima“ kaže, sjećajući se kontrola na barikadama i momenta kada je krenula preko mosta Vrbanja, danas mosta Suade Dilberović nazvanog po studentkinji koja je tu prva poginula: „To se ne može opisati, kako sam ja tuda kroz kišu metaka prošla! Sudjeno mi je bilo da preživim“.

Prije nego što je iz majčinog stana krenula nazad kući zgrabila plato jaja koji je njena sestra upravo donijela: „Na Grbavici je bilo više hrane. Ne znam kako sam se uspjela vratiti, ponovo istim putem, preko tog mosta. Onda sam po gradu išla s tim jajima a ljudi su me zapitkivali odakle mi, gdje sam ih kupila? I onda mi postane jasno da sam u novoj opasnosti, jer znali su odakle dolazim“. Tada je shvatila da u ekstremnim situacijama čovjekov mozak radi samo na osnovnoj frekfenciji - funkciji preživljavanja, gole egzistencije: „Obrazovanje tu ne igra ulogu. Čovjek postaje zvijer, slijedi instinkte kao životinja koja se bori za opstanak“.

Pedeset koraka me je djelilo od smrti

Danima su bili bez vode, struje, hrane i telefona. Granatiranja su bila česta i većinu vremena su provodili u podrumu svoje kuće koja se nalazila u najužem centru grada. „S djecom smo se igrali razne društvene igre kako ne bi osjetila naš strah, naše nespavanje, našu glad“, kaže Zvjezdana Marković dodajući da prodavnice nisu više postojale a da se hljeb razvozio kamionima koji su kružili gradom. Sjeća se dvadesetsedmog maja 1992. godine, kada je čekala u redu za hljeb u ulici Vase Miskina: “Posmatrala sam ljude koje sam inače poznavala. Svi su bili kao tjela bez duše, svako je izbjegavao pogled tog nekog koga zna. Jer svi smo izgledali loše, izmršavjeli, mnogi su izgubili zube, a mnogi bili tužni jer im je neko blizak nastradao. I tada mi je odjednom palo na pamet da hljeb vjerovatno uopšte neće doći. Izašla sam iz reda i krenula u moju firmu koja se nalazila pedesetak koraka dalje. Čim sam ušla u zgradu začula se strašna ekspolzija! Dakle, toliko koraka me je djelilo od smrti“.

Povremeno su dobijali humanitarnu pomoć od Crvenog krsta: “Krizni štab naše ulice je odredio baš nas nemuslimane, mene i jednog Djordja, da podjelimo to malo namirnica. Brojali smo špagete da bi svi dobili podjednako, da bi bio mir, da nas niko ne bi ucjenjivao i maltretirao. Naši susjedi muslimani su tu sve to uzimali iako su noću, krišom da niko ne vidi takodje dobijali hranu. Sve smo mi to znali ali čovjek je u takvim situacijama jako nemoćan. Ne znam više čime smo se hranili. Moja kćerkica nije imala ni dvije godine a mlijeka nigdje“, kaže Zvjezdana Marković sjećajući se kako je kuvala čorbu od koprive koju je brala po parkovima.

Bili smo taoci pljačkaša i uličara

„Sve sam vidjela, čula i osjetila na svojoj koži i dozvoljavam sebi da kažem da je taj rat uvezen izvana a da je imao svoje saradnike iznutra, koji su se prodali i za male pare uništili zemlju“, kaže Zvjezdana Marković i dodaje da je tada najniži sloj društva uzeo vlast u svoje ruke. „U našem kraju su otimali i krali od svih, Srba, nemuslimana i muslimana koji se s tim nisu slagali“, kaže i dodaje da je njihova kuća bila stalna meta pretresa. “U projseku sedamnaest puta dnevno su upadali, nešto tražili, nešto odnijeli. Nevjerovatno! Noću su dolazili da piju alkohol i do jutra nas maltretirali svojim pričama. Većina tih bandita je mislila da smo vrlo bogati. A mi smo naprotiv bili zaduženi, jer smo tu kuću gradili. Nama je bilo važno samo da ne odvedu supruga i svekra koji je sa ženom, od kada su pobjegli sa Grbavice, živio kod nas“.

Iako nije mogla zamisliti da će ikada napustiti Sarajevo na kraju se na to ipak odlučila, zbog djece. Suprug je kao vojni obveznik morao ostati: „ A bio je u opasnosti jer ima čisto srpsko ime Sava, što je bio prst u oko u novonastaloj situaciji“, kaže Zvjezdana Marković i dodaje da su im, iako je Vlada odobrila odlazak majki s djecom, bile potrebne specijalne dozvole za izlazak iz grada. U tome im je, kao i mnogim drugim Sarajlijama tada, pomogla Jevrejska zajednica: „Te 1992. godine su iz grada izveli mnogo više ljudi nego što je u gradu bilo Jevreja“.

Ćerka mi je umirala na rukama

Prije odlaska pozdravila se sa nekim kolegama iz „Svijetlosti“. Na povratku kući umalo nije poginula: „Bila sam na vrhu jedne strme ulice kada mi kosa odjednom pade preko lica! Ispred mene metak zakači asfalt i nestane u travi. Radilo se o milimetrima. A tog dana sam stigla da odem i kod frizera, što je veliki apsurd. Vode nije bilo, a sve žene su bile dotjerane“.

Autobusi su polazili sa mosta Drvenija. Do tamo ih je odvezao Sava, „Jugom 45“ u kom gotovo nije bilo benzina. „Rastajemo se sa čudnim grimasama osmijeha. Mašemo. Autobus ide nekim ulicama razrovanim od granata, ništa ne prepoznajem“ kaže Zvjezdana Marković sjećajući se svog emocionalnog rastanka s rodnim gradom i tuge zbog razdvajanja porodice.

Uskoro su se zaustavili na nekom parkingu gdje im je saopšteno da moraju preći u druge autobuse. Prelazak je kontrolisala vojska Hrvatskog vijeća odbrane. Kada je sa djecom skoro već bila u autobusu čula je nekog vojnika HVO kako viče: „´Skidajte tu žutu! Majku joj njenu, dajte je ovamo!´ Jer ja sam plavuša a to je bilo malo neobično. Jevreji su malo kada plavi. Neko od putnika me je samo gurnuo unutra“.

Na putu prema cilju, Splitu i Pirovcu prva stanica im je bila u Kiseljaku koji je kontrolsala HVO. Tamo je kako kaže, vidjela čudo - tezge prepune hrane i vesele ljude. Kad su stigli do Prozora, zbog ratnih dejstava su se morali vratiti. Naišli su na srpsku vojnu kontrolu. „Autobus je prešao preko nekog mostića gdje je čekao a mi smo išli pješke, samo po dvoje. Ja sam krenula sa oba djeteta, a taj vojnik je na mene vrisnuo: ´Rekao sam po dvoje!´. ´Ali, koga ja da pustim sada?´pitam očajna a on kaže:´Nek taj mali ide´. Ne mogu da opišem kako sam se osjećala. On, mali devetogodišnji dječačić odlazi, onako mršav u nekoj tudjoj garderobi koju mi je neko dao jer nije imao šta obući. Najednom je preko ljeta izrastao. Imao je na nogama nečije ogromne tene, jedva je hodao. Nije se ni okrenuo a meni, srce ode s njim! Ali ne smijem da se uspaničim, jer šta će biti sa mojom djevojčicom. O tome sam stalno mislila“, kaže i dodaje da je njen sin u autobus kojim su iz Sarajeva otišli ušao kao dječak a izašao kao čovjek.

U  gluvo doba te vrele avgustovske noći su ih zaustavile hrvatske Zenge (Zbor narodne garde). Tražili su novac u zamjenu za dozvolu prolska. „Putnici su bili sve stariji ljudi, Jevreji. To su mudraci, ne obraćaju pažnju. Ja se sjetim da mi je muž dao gumicom vezan zavežjajčić njemačkih maraka. Nadjem ga u kesi sa sandalama i pitom od tikve koja se od vrućine usmrdjela“ kaže, sjećajući se kako je od dugog čekanja i vrućine gubila svijest. Dok je posljednjom snagom držala kćerku u krilu osjetila je kako joj neko pretura po stvarima i tašni koju je nosila preko ramena: „Kada je taj neko najzad otišao uspjela sam podići glavu i otvoriti oči. Vidjela sam da je autobus prazan a da sin i dalje spava stojeći. Andrea visi, kao krpena lutka. Uplašim se ali nisam smjela naglo reagovati, nije mi imao ko pomoći a nisam smjela ni zbog sina. Snagom nekog instinkta otvaram tu svoju torbu i u njoj napipam kesicu šećera. Stavljam joj ga mrvicu po mrvicu u usta. Ne dišem i molim se, ne znam kome više! Ništa se neko vrijeme ne dogadja a onda ona odjednom lizne taj sećer! I ja osjetim olakšanje. Živa je! Ponovo dišemo obadvije. Poslje smo opet krenuli, ali uopšte ne znam da li je neko platio za prolaz ili nije jer je sva moja pažnja bila usmjerena na djecu“.

Humanitarnu pomoć UNHCR-a niko nije htio

Pred zoru je konvoj tri autobusa stigao do granice sa Hrvatskom a kasnije u Split. Tu su izašli jer zbog umora nije bila u stanju nastaviti put do Pirovca. Jedva je prešla par metara do prve javne govornice: “Nisam imala kune a niko mi nije htio dati to malo sitnine, to mi je bilo nevjerovatno! Kad sam već pala u očaj neki taksista mi je pozajmio telefonsku karticu”. Pozvala je prijatelja koji ih je prebacio u Tijesno gdje su Savini roditelji imali malu kuću: „Kada smo stigli, izgubila sam vid! Sedam dana sam vidjela samo mrlje. Srećom, nisam bila sama već sa još tri majke sa djecom, koje su se tu takodje sklonile“.

Za njih četiri i sedmoro djece bilo je potrebno dosta hrane. Sjeća se kako  ih je jedne noći tajno posjetila komšinica da ih upozori da moraju biti oprezne jer se po selu pričalo kako neki bogati Srbi mnogo kupuju dok oni nemaju šta da jedu. Po njenom savjetu prijavile su u Crveni krst u Šibeniku za dobijanje humanitarne pomoći: „U kutijama je bio kompot star 23 godine, keks star 17 godina, takav jedan grozan sadržaj. Ali nama su trebale te kutije UNHCR-a sa kojima smo onda išle u kupovinu. Komšije nas više nisu tako popreko gledale, humanitarnu pomoć niko nije htio. Znali su da je to smeće“.

Zvjezdana Marković se sjeća i da su se noću u Tijesnom čule eksplozije: „Mnogo Beogradjana je tu imalo kuće, podmetale su se plinske boce. Mi smo samo čekale kad će se i nama nešto desiti. Moju malu djevojčicu komšije su pitale kako joj se zovu roditelji, da bi mogli da zaključe ko smo i šta smo. Ja sam Zvjezdana a ne Zvezdana, te sam zato bolje prolazila u njihovim očima, nisu prepoznavali po imenu da sam Srpkinja. Posle sam zbog tog slova „j“ u imenu imala problema u Srbiji“, kaže i dodaje da ni danas ne razumije da neko, poslije svega što se dogodilo, može reći da je jedan narod bolji a drugi gori. „Jer svi ljudi su djubrad kad su u poziciji da imaju moć ili oružje“.

Ponovo na okupu

„Suprug je po našem odlasku postao meta interesovanja u Sarajevu“, priča Zvjezdana Marković i sjeća se Savinog sastanka s njihovim poznanikom, političarom Stjepanom Kljujićem, članom tadašnjeg predjedništva republike. „Bio je tu i Alija ( Izetbegović ) kome je Stjepan rekao:´Vidiš ovaj ima pare, pošalji ga da preveze kamion lijekova´. Alija je pristao ali, suštinski se tu nije radilo o lijekovima već o tome da se spasi ćerka Stepana Kljujića koja je bila negdje u Njemačkoj. Da nije bilo toga suprug ne bi mogao izaći iz Sarajeva“, kaže. Odleteo je teretnim avionom, sa medjuslijetanjem u Zagrebu: “Krio se medju stvarima jer on, kao Srbin, tamo nije bio dobrodošao“.

Porodica se ponovo okupila u Cirihu, gdje su imali firmu: „Za par dana smo saznali da su nas poslovni partneri opljačkali. Nisu očekivali da se Savo iz Sarajeva može spastiti. I tog trenutka smo shvatili da smo ponovo u opasnosti, niko nas tu nije mogao zaštititi, Jugoslavija više nije postojala“. S obzirom da im je ostalo nešto novca i da su imali još uvijek važeće pasoše odlučili su da odu u Češku: “Imali smo tamo prijatelje, iz vremena  kada je Savo tu dolazio poslom. A i bilo je mnogo jeftinije nego u Švajcarskoj. I tako smo 11. septembra 1992. došli u Prag sa nadom da će to biti na kratko. I to kratko traje evo već 32 godine“.

Djeca su imala dobar život

„U Češkoj se tada osjećalo veliko prijateljstvo prema Jugoslovenima jer je još ujek postojala svijest o tome kako smo im pomagali 1968. Mnogi Česi su preko Jugoslavije emigrirali. Svi su nas pitali zašto nam se to sve desilo, kako je to moguće, ali mi na to nismo imali odgovor“, sjeća se Zvejzdana Marković. U prvo vrijeme su stanovali u hotelu a onda u iznajmljenom stanu, zajedno sa sa porodicom Savinog brata. Kako kaže, nisu bili izbjeglice: „Tako se nismo osjećali a nije bilo ni državnih programa za pomoć izbjeglicama“.

Osnovali su firmu i počeli raditi u očekivanju trenutka kada će moći da se vrate kući: „Nije se desilo. Onda je Sava, preko francuske firme za koju je ranije radio, otvorio arhitektonski biro u Ukrajini. Sa zaradjenim novcem smo počeli ovdje graditi i prodavati stanove. Djeca su imala dobar život i oni su najvecí dobitnici u tom našem velikom gubitku. Oboje su diplomirani arhitekte, sin ima svoj atelje u Pragu a ćerka radi u birou u Londonu“.

Nikad više ne može biti kao što je bilo

Kada je malo savladala češki jezik, počela je pratiti vijesti o ratu u Bosni. Kako kaže, osjećala se krivom za to što se tamo dešava ali je primjetila i da mediji plasiraju neistine: „Dobro se sjećam, bilo je to u najgore vrijeme rata. Desio se zločin u Kravicama, nad srpskim stanovništvom a Češka televizija je prikazala, vjerovatno kupljeni video materijal, kako grupa žena u crnini kukajući i plačući ide za mrtvačkim sanducima. Reporter je saopštio da su u pitanju muslimanske žrtve. Prenosile su se nespretne laži, jer kako Čeh ili neki drugi stranac može da zna da te žene ne mogu biti muslimanke. One ne idu na sprovode i ne nose crninu. Dakle treba poznavati kulture. Mnogo je bilo toga u medijima. Ja sam se stidjela ali nisam mogla to ispraviti jer sam znala da je sve to bilo u interesu politike i neke namjere. Kao što je i taj rat bio neka namjera“.

Sebi nikada nije dozvolila da optuži pripadnike drugih nacija za rat u Bosni. „Za mene su „oni“, samo oni zlonamjerni a „mi“, oni normalni, koji žele da žive zajedno i u miru. I ako možemo svi mi ovdje da sardjujemo i družimo se, da njegujemo našu kulturu tako možemo i svugdje u svijetu“ kaže Zvjezdana Marković govoreći o praškom udruženju „Lastavica“ čiji je član a koje su osnovali nekadašnji gradjani Jugoslavije.

Smatra ipak da život u Bosni i Hercegovini više nikada ne može biti onakav kao u vrijeme postojanja velike države: „U ljude je ušao strah, mnoge laži su uznemirile neke duhove i sad tu više nema povratka.  Ali meni i mojoj porodici, u tom mom svijetu kao i svuda gdje žive naši ljudi koji su shvatili kakva se igra odigrala i šta se tu sve desilo, nacionalnost nije važna“.

I dalje sam Jugoslovenka

Po nostirfikaciji diplome pozvali su je iz kabineta premijera Vaclava Klausa. Kao stručnjaku za marketing ponudjen joj je posao: “Ali nisam znala češki a još uvjek je trajao taj moj šok od svega, više nisam znala ni jednu riječ engleskog iako sam ga ranije dobro govorila“.

Vremenom se posvjetila promovisanju kulturnih vrijednosti svoje zemlje: “Nakon što sam sarajevskoj operskoj divi Margit Tomik pomogla da nastupi u operi „Toska“ shvatila sam da mi tim i takvim jezikom treba ovdje da govorimo, da pokažemo ono dobro što imamo. Jer u Jugoslaviji se situacija pogoršavala a tim i mišljenje Čeha o nama“.

Kasnije je počela da se interesuje za istorijske veze češkog naroda i naroda Jugoslavije. Na to su je naveli i momenti iz ličnog života: „Bila sam beba kad su se moji roditelji usellili u stan u vili, koja je prije Drugog svetskog rata pripadala Česima. Stanovali su iznad nas a prve riječi koje sam naučila bile su ´Moje dětičky´. A na vratima moje kancelarije u “Svijetlosti” pisalo je „Český helšinský výbor“. Zašto baš na mojoj kancelariji?! I tih primjera je puno. Sad vidim da je Češka negdje meni bila namjenjena“.

Prevela je nekoliko knjiga na češki i sa češkog na “naš” jezik: “Jer iako se od mene traži da kažem da govorim bosanski, srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski ja kažem da govorim „naš“ jezik. On će postojati dok god žive ljudi kao što sam ja, jer u meni su pomješane sve naše kulture. Ja sam i dalje Jugoslovenka, iako te zemlje više nema“.

Sarajevo čuvam u srcu

„Često sam sanjala da krišom dolazim u Sarajevo. Razgovarajući sa prijateljima sam saznala da je takav san bio u snovima mnogih“, kaže Zvjezdana Marković koja je tamo prvi put otišla 1996. kako bi povratila vlasništvo nad kućom koju je, paradoksalno, prisvojio prijatelj kome su je povjerili na čuvanje. “Sačuvao ju je, ali od nas!” govori dodajući da se zakon o vraćanju imovine nije poštovao. Od medjunarodnih institucija u gradu tražila je pomoć: “Nije normalno koji su to idioti. Jedan od najglavnijih, koji je imao jedno 180 kilograma i jedva sjedio na stolici, rekao mi je: ´Pošto imate ključ, kad vidite da su oni izašli vi udjite u kuću i ne dajte im da se vrate´. Bila sam tako očajna i zgadjena da sam mu rekla: ´Znate šta, vama će se ohladiti jagnjetina negdje. Hvala na pomoći´. Upravo je to tako bilo. Došli su svi tamo samo da plajčkaju, da žderu, da zarade“.

Nakon tri godine, odlukom suda kuća im je vraćena. Renovirali su je i  prodali jer im je bio potreban novac za novi početak u Češkoj: “Ne osjećam nostalgiju, ta kuća nam nije donela sreću. Prodaja je išla teško jer su se u ulicu naselili ratni profiteri koji se medju sobom nisu podnosili”.

Razmišljala je i o povratku u Sarajevo, posao u „Svjetlosti“ ju je čekao: „Ali niti sam ja više bila ta koja koja je tu živjela, niti je taj grad bio to mjesto u kom sam živjela. Jer grad ne čine kuće i ulice, već ljudi. A devedeset procenata naših prijatelja svih nacionalnosti je otišlo. Grad je nastavio da živi sa nekim drugim stanovnicima koji uče da budu gradjani, a ja svoje Sarajevo čuvam u srcu. Život mi je kompenizrao Sarajevo koje sam ludo voljela. Zahvalna sam što me je doveo u Prag, jer ja ovaj grad obožavam“.

U Sarajevo sada povremeno odlazi da obidje očev i majčin grob. “Majka  je umrla u Pragu u kom je živjela četrnaest godina pateći sve vrijeme za svojim rodnim gradom”, kaže Zvjezdana Marković. Na kraju razgovora  zaključuje: „I pored svih loših i dobrih iskustava u životu tvrdim da ne postoje dobri i loši narodi već samo dobri i loši pojedinci. Tako smo vaspitavali i našu djecu. I sin i ćerka vole Balkan i ponose se što potiču odande. Smatram, da bez obzira na sav taj naš haos koji ima svoje istorijsko objašnjenje, mi koji odande potičemo imamo neke svoje posebne kvalitete. Izdržljivi smo, možemo čuda podnjeti”.